Dorečena i muzikalna izvedba vrlo zahtjevne Wagnerove opere

HNK u Zagrebu: Richard Wagner, Tannhäuser, dir. Srba Dinić / Ivan Josip Skender, red. Frank Van Laecke

• 
  
  Premijera romantične opere Tannhäuser i pjevački rat na Wartburgu Richarda Wagnera (1813–1883) najavljivana je u više medija (pa i na našem e-časopisu Opera.hr) kao glazbeni događaj koji nikako ne bi trebalo propustiti pogledati u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Šest najavljenih izvedbi pri kraju sezone – premijerne 15. svibnja i još njih pet do 23. svibnja 2026., dostupno je sretnicima koji su na vrijeme uspjeli nabaviti ulaznice, a oni kojima to nije uspjelo nadamo se da neće morati dulje čekati. Naime, od posljednje zagrebačke izvedbe 10. listopada 1931. prošlo je gotovo devedeset i pet godina. Wagnerovim operama vrata zagrebačke opere širom je otvorio Stjepan Miletić (1868–1908), intendant od 1894. do 1898. godine, pa su u staroj kazališnoj zgradi u Gospodskoj ulici uprizorene opere Lohengrin i Tannhäuser u veljači i lipnju 1895. godine, a u ožujku 1896. opera Ukleti Holandez u današnjoj kazališnoj zgradi.

  Tijekom trinaest desetljeća na repertoaru zagrebačke Opere bile su i neke druge Wagnerove opere – muzičke drame, čija se dramaturška i glazbena koncepcija nazire već u njegovoj operi Tannhäuser, praizvedenoj 19. listopada 1845. u Dresdenu. Svoje umjetničke postulate izložio je u najopširnijem i najznačajnijem djelu Opera i drama objavljenom 1850. godine. Iako uz operu Tannhäuser još nije povezan pojam Gesamtkunstwerka (cjelovitog umjetničkog djela) u kome su spojeni različiti vidovi umjetničkog izražavanja, ipak se u njoj prepoznaju već neki elementi koji se odnose na strukturu činova, lajtmotive, tzv. beskonačnu melodiju, slobodnija harmonijska rješenja i modulacije u jako udaljene tonalitete te profinjenu orkestraciju.

  Radnju opere Tannhäuser Wagner je proveo kroz tri čina podijeljena na scene (prizore): u prvom su četiri, u drugom ih je pet (od kojih je četvrta podijeljena na šest kraćih cjelina), a u trećem su tri od kojih su prva i treća podijeljene na po četiri kraće cjeline. Za dugačku uvertiru operi zaključili su Alfred Ernst (1860–1898) i Élie Poirée (1850–1925), autori knjige Étude sur Tannhauser de Richard Wagner: analyse et guide thématique (Pariz, 1895.) da „Uvertira Tannhäusera sažima dramu. Ona razotkriva viši smisao, koji stroga određenost likova i situacija Wagneru nije dopuštala da ga do kraja izrazi na pozornici. (…) u ovoj uvertiri suprotstavljaju se jedan drugome dva oprečna principa: jedan kršćanske potvrde, drugi putene želje.“

  Već od početne jednostavno harmonizirane polagane, skrušene, ali i svečane melodije hodočasnika Wagner uvodi lajtmotive (ukupno njih četrdeset i četiri) koji se odnose na osobe, situacije, osjećaje, i sl. Na osobit način glazbeno-tematski zaokružuje operu motivom hodočasnika s njena početka završavajući s plagalnom kadencom koja ne pruža dojam uvjerljivoga završetka, prepuštajući gledatelja razmišljanjima o dvama oprečnim principima koji opisane događaje iz 13. stoljeća ostavljaju i danas aktualnim. Beskonačna melodija provlači se od početka do kraja svakoga čina, prelazeći neprimjetno iz recitativa (praćenih odabranim instrumentima ili cijelim orkestrom) u arije, ansamble i zborske odlomke. Wagnerov istančan smisao za orkestraciju odrazio se u više odlomaka, od kojih bismo možda izdvojili ariju Elisabeth (u Ges-duru!) uz pratnju drvenih i limenih puhača u kojoj se bojom ističe basklarinet. Nastojeći povezati sve sastavnice opere, Wagner je i autor libreta, a sve promjene scena zabilježio je u partituri.

  Možda je i danas osjetljiva tema „dvaju oprečnih principa“ utjecala na rješenje koje je belgijski redatelj Frank Van Laecke odabrao za zagrebačkoga Tannhäusera smjestivši radnju u današnje vrijeme, čemu (uglavnom) odgovaraju i scenografija i kostimografija koje potpisuje francuski arhitekt i scenograf Philippe Miesch. U tekstu u programskoj knjižici Čovjek koji vječno traga zapitao se redatelj Van Laecke: „A što ako je Tannhäuser darovit skladatelj koji gorljivo želi napisati savršenu partituru? Što, ako se, kao Wagner sâm, opsesivno bori s demonima prazne stranice i sudom okoline? Pogledamo li ga kao takvoga, Tannhäuser izbija u prvi plan kao Umjetnik koji se bori za ono što sâm smatra Krajnjom Ljepotom.“ Doista, Tannhäuser je bio umjetnik, Minnesänger, kantautor, koji je ispjevao i uglazbio pjesme o ljubavi (die Minne u srednjevjekovnome visokonjemačkome jeziku ima smisao unutarnja razmišljanja, ljubav).

  Šturi podatci o Tannhäuserovu životu doznaju se iz njegovih šesnaest pjesama koje se ubrajaju u vrhunska ostvarenja njemačke srednjovjekovne književnosti. Živio je između 1200. i 1270. godine i plemićkoga je roda (kao i mnogi drugi sudjelovao je u križarskim ratovima). U ranome 19. stoljeću više je njemačkih književnika nastojalo proniknuti u Tannhäuserov život, pa je ta tema već 30-ih godina privukla i Richarda Wagnera. Druga tema koju je opisao u svojoj operi, a koja se može povijesno odrediti do 1217. godine, jest pjevački rat na Wartburgu na dvoru Landgrafa Hermanna I. thürinskog (1155–1217). Uz neke manje poznate Minnesängere, sudjelovali su Wofram von Eschenbach (1170–1220), Walther von der Vogelweide (1170–1230) i Heinrich von Ofterdingen (?–?), čije je mjesto zauzeo (kasnije rođeni) Tannhäuser.

  

  Ukratko se sadržaj opere može svesti na sljedeće: Tannhäuser provodi neko vrijeme na Venerinom brijegu uživajući u strastvenoj ljubavi boginje Venere. Zasićenost putenim užitcima i probuđen osjećaj krivnje potiču ga na povratak u Wartburg, gdje je ljubio Elisabeth. Protjeran s Venerina brijega zatiče se u dolini blizu Wartburga kojom prolaze hodočasnici na putu za Rim kako bi izmolili oproštenje (grijeha). Tannhäusera susreće pokrajinski grof Hermann I. i vitezovi među kojima je i Wolfram von Eschenbach koji ga podsjeća na Elisabeth nagovarajući ga da (joj) se vrati u Wartburg. Pokrajinski grof Hermann I. priređuje natjecanje Minnesängera ne temu Ljubav (shvaćenu duhovno), o čemu prvi pjeva Wolfram, dok Tannhäuserova upadica o čulnoj i strasnoj ljubavi izazva rat s ostalim pjevačima. Elisabeth – čija je ruka nagrada najboljem pjevaču, staje između ratnika-pjevača moleći za smilovanje buntovnome Tannhäuseru koji se, osjetivši pokajanje, pridružuje hodočasnicima za Rim u nadi da će mu papa (Urban IV.) udijeliti oprost. Elisabeth osjeća da samo njenom smrću Tannhäuser može dobiti iskupljenje od grijeha. Po povratku iz Rima gdje mu nije udijeljen oprost (od počinjenih strastvenih, ljubavnih grijeha) Tannhäuser pomišlja o povratku boginji Veneri. No, iako ga ona vabi, on odolijeva suočivši se s tragičnim ishodom – smrću Elisabeth koju nose u pogrebnoj povorci. Njegovi su grijesi otkupljeni; padajući preko njena lijesa i sam umire; hodočasnici pjevajući svoju smirujuću pjesmu zaključuju ovaj niz (povijesno utemeljenih?) događanja.

  Scensko rješenje dugačke uvertire su prostorije u odajama boginje Venere na Venerinu brijegu u kojima Tannhäuser, sa slušalicama na ušima, razbacuje listove partiture. U ljubavnome duetu je kratka jedna scena strastvenog užitka, a nakon oštrije prepirke Venera izbacuje Tannhäusera iz svojih odaja opremljenih današnjim tipom namještaja. Livada blizu Wartburga je prazan prostor kroz koji se kasnije polagano kreću hodočasnici presrećući se od jednog do drugog kraja pozornice. Pjevačko natjecanje odvija se u kazalištu, a njegov je organizator pokrajinski grof Hermann I. – osoba s invaliditetom koja se kreće u kolicima (temelji li se to na povijesnim podatcima?). Sva tri čina obilježava polagano, mirno kretanje u uglavnom mračnome prostoru koji je povremeno rasvijetljen prema koncepciji koju kao oblikovatelji svjetla potpisuju nizozemski stručnjak Marc Heinz, te Frank Van Laecke. Svoj prilog oblikovanju pokreta dao je i nizozemski koreograf Daan Wijnands. Tako su scensku izvedbu opere Tannhäuser priredili priznati i ugledni europski umjetnici-gosti, a ostvarena je u koprodukciji sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora.

  Dirigent premijerne izvedbe bio je također gost Srba Dinić (Niš, 1969.) koji djeluje od 2013. godine kao slobodni umjetnik, a već je više puta surađivao s ansamblom zagrebačke Opere. Kao drugi dirigent predstave naveden je Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.) koji uz pedagoški rad na Muzičkoj akademiji uspješno gradi i dirigentsku karijeru. Opere HNK-a angažirala je umjetnike iz drugih zemalja ili hrvatske umjetnike angažirane u inozemstvu, pozvavši uz već spomenutoga dirigenta i vokalne soliste. I to ne samo za zahtjevnu tenorsku ulogu Tannhäusera, nego i za uloge Elisabeth i pokrajinskoga grofa Hermanna I., dok su nositelji ostalih uloga članovi Opere HNK-a, pridruženi (Roko Radovan) te mladi članovi Opernog studija Opere HNK-a i stipendisti Opere HNK-a u Zagrebu.

  Na premijernoj izvedbi 15. svibnja 2026. nastupili su sljedeći solisti-gosti: u ulozi Tannhäusera kanadski tenor Eric Laporte, u ulozi Elisabeth članica ansambla Državne opere u Berlinu sopranistica Evelin Novak, u ulozi pokrajinskoga grofa Hermanna I. rumunjski bas Sorin Coliban. U ostalim ulogama nastupili su članovi Opere HNK-a: mezzosopranistica Sofija Petrović (Venera), bariton Ljubomir Puškarić (Wolfram von Eschenbach), tenor Filip Filipović (Walther von der Vogelweide), Ivo Gamulin (Heinrich der Schreiber), Ozren Bilušić (Biterolf), Siniša Štork (Reimar von Zweter), Mima Karaula, Rea Alaburić, Vedrana Zrnić i Tena Lebarić Rašković (četiri paža) te stipendistica Opere HNK-a Petra Cik (pastir).

  Odgovor na pitanje zašto se Wagnerovi „operni naslovi (…) rijetko uprizoruju“ ne samo u zagrebačkoj operi nego i u mnogim drugim kazalištima, u svom tekstu u programskoj knjižici „svijetu sam još dužan Tannhäusera“, Zdenka Weber potražila je u činjenici da su razlog tomu „nedvojbeno visoki zahtjevi koje svako njegovo glazbeno-scensko djelo nameće onima koji ga odluče postaviti na scenu. Doista, ta tvrdnja ne uključuje samo glazbenike – vokalne soliste, zbor i prateći orkestar, nego i mnoge druge sastavne dijelove predstave, to podrazumijeva odgovarajuća redateljska, scenografska i kostimografska rješenja, kao i pripremu publike.“ Posebno je pitanje kako pripremiti publiku za praćenje trosatnoga glazbenog događanja, pogotovo ako publika – znajući nešto o mjestu i vremenu radnje, očekuje njima primjerena rješenja (bliska srednjevjekovnima, koliko ih poznamo iz povijesnih izvora).

  Suvremeni ambijent, oskudna scenografija i kostimi našega vremena možda su mogli iznenaditi publiku koja je s više pozornosti mogla pratiti glazbene sastavnice opere spojene u izvedbama solista, zbora i orkestra. Nije, dakako, jednostavno uočiti većinu lajtmotiva koje je Wagner utkao u vokalne dionice, što zasigurno nije priječilo praćenje pjevanoga teksta na njemačkome jeziku te praćenje prijevoda Maje Oršić Magdić na engleski (gornji tekst!) i hrvatski jezik (donji tekst) na monitoru iznad pozornice. Od početnih taktova uvertire maestro Srba Dinić pogodio je pravi wagnerijanski ugođaj postavivši u orkestru siguran i čvrst oslonac pjevačima i zboru u kadikad teško uhvatljive intonacije nakon iznenadnih modulacija u udaljene tonalitete.

  Najveći dio partiture opere Tannhäuser nose solisti recitativima, arijama i rijetkim duetima, a glazbeni vrhunac, ujedno i vrhunac dramske radnje u kom se naslućuje tragičan ishod, završetak je drugoga čina u kome je Wagner maestralno uz orkestar povezao soliste u sekstetu i oktetu uz muški zbor. Prvi i dio trećega čina nosi glavni lik Tannhäuser, koji je prema uvriježenoj podjeli glasova herojski tenor, s velikim rasponom glasa i paletom dinamičkih nijansi. Svim zahtjevima ove uloge izvrsno je udovoljio Eric Laporte, ostavši tijekom cijele izvedbe na razini s kojom je počeo tumačenje svoje zahtjevne uloge. U prvoj sceni prvoga čina i samo kratko u trećem činu pojavljuje se Venera koju je tumačila mlada i atraktivna mezzosopranistica Sofija Petrović pjevajući glasom tamnije boje s lakoćom i visoke tonove u drugoj oktavi s jednakim intenzitetom.

  Prema redoslijedu pojavljivanja sljedeći je lik Wolfram von Eschenbach, kog je interpretirao Ljubomir Puškarić, pokazavši svoje vrhunsko pjevačko umijeće u trećem činu u poznatoj ariji O, du mein holder Abendstern (O, moja mila večernja zvijezdo). U četvrtoj sceni prvoga čina nastupa – okružen pjevačima, pokrajinski grof Hermann I. Sorin Coliban (koji je i sam upravljao invalidskim kolicima) pjevač je širokoga raspona glasa kome Wagner postavlja veće intonativne zahtjeve u najvišem dijelu basovskoga registra, a svoju je ulogu tumačio sigurno i izražajno. Drugi, ujedno i glavni ženski lik Elisabeth, Hermannova nećakinja, nastupa u drugome činu te u prvoj sceni trećega čina. Očekujući povratak Tannhäusera iz Rima, u predvečerje u molitvi zaziva Blaženu Djevicu Mariju s molbom da je „uzme k sebi“, svjesna da će svojom žrtvom iskupiti Tannhäuserove grijehe.

  

  Evelin Novak kao Elisabeth spojila je u svom nastupu izvrsnu pjevačku tehniku kojom je svladala sve intonativne zahtjeve u rasponu od dvije oktave (h-h²) i sugestivnu interpretaciju. Manje, ali ne i nezapažene nastupe ostvarili su mladi Filip Filipović koji će s vremenom sigurno interpretirati i veće uloge u Wagnerovim operama te Ivo Gamulin, Ozren Bilušić i Siniša Štork, čiji su nastupi dobili punu potvrdu u sekstetu i oktetu na kraju drugoga čina. Od prvoga nastupa ženskoga zbora – sirena koje pjevaju iza pozornice, bilo je jasno da je zborovođa Opere HNK-a maestro Luka Vukšić pripremio zbor za sigurne i intonativno precizne nastupe (čak i u neuobičajeno visokom registru) – bilo da su bili hodočasnici, sirene ili otmjena publika na pjevačkome natjecanju u dugome činu.

  Wagner je velike zahtjeve postavio i za orkestar, osobito za drvene puhače zastupljene s tri flaute, dva klarineta i basklarinetom, dvije oboe i dva fagota te za limene puhače: dva roga s ventilima, dva prirodna roga, tri trube, tri trombona i tubom. Za posebne efekte predvidio je uz timpane i veliki bubanj te od udaraljki činele, triangl i tamburin. Uz gudače – u kojima je povremeno razdvojio dionice violončela i kontrabasa, više solo-nastupa povjereno je harfi kao pratnji Minnesängera. Postavljanje opere Tannhäuser na scenu zagrebačkoga HNK-a može se ocijeniti dobrim potezom i u ovom izdanju prema kome je – zahvaljujući stalnim propitkivanjima moralnih vrijednosti, radnja opere preseljena u naše doba. Ansambl zagrebačke Opere pod ravnanjem maestra Srbe Dinića na najbolji mogući način udovoljio je iznimno velikim zahtjevima koje postavlja Wagnerov notni zapis, ostvarivši dorečenu i muzikalnu izvedbu kojoj su pridonijeli svi solisti, zbor i orkestar.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, OPERA.hr, 22. svibnja 2026.

  Autorski tim:

  Dirigenti: Srba Dinić, Ivan Josip Skender
  Redatelj: Frank Van Laecke
  Scenograf i kostimograf: Philippe Miesch
  Koreograf: Daan Wijnands
  Oblikovatelji svjetla: Marc Heinz, Frank Van Laecke
  Asistentica dirigenta: Barbara Kajin
  Asistentica redatelja: Marta Tutiš
  Asistentica kostimografa: Ana Trišler
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Prijevod libreta: Maja Oršić Magdić

  Uloge:

  Tannhäuser: Eric Laporte, Bryan Register
  Elisabeth: Valentina Fijačko Kobić, Evelin Novak, Maja Sremec (studijski)
  Wolfram von Eschenbach: Jaka Mihelač, Ljubomir Puškarić, Jurica Jurasić Kapun (studijski)
  Hermann: Sorin Coliban, Sava Vemić
  Venera: Sofija Petrović, Dubravka Šeparović Mušović, Gabriela Georgieva
  Walther von der Vogelweide: Filip Filipović, Roko Radovan
  Heinrich der Schreiber: Ivo Gamulin, Josip Švagelj
  Biterolf: Ozren Bilušić, Siniša Hapač
  Reinmar von Zweter: Siniša Štork, Toni Nežić
  Pastir: Petra Cik, Hana Ilčić
  Prvi paž: Mima Karaula, Ana Zebić
  Drugi paž: Rea Alaburić, Patricija Žudetić
  Treći paž: Vedrana Zrnić, Marija Posavac

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran