Splitski ansambl u zamahu

Hrvatsko narodno kazalište Split: Gioachino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Hut, red. Krešimir Dolenčić

• 

  Formalno privremena uprava splitskog teatra radi vrijedno i poletno, pomno birajući naslove i programska rješenja koja privlače publiku pred daske koje život znače. Pozdravljam entuzijazam i trud; zasukali su rukave i upregli kreativne snage prije papirnatih rješenja koja omogućavaju mirno osmišljavanje sezone. Operna produkcija je, nakon perioda pleistocenske programske krize i traženja kompasa, živnula na krilima matičnoga pjevačkog (i ne samo pjevačkog!) ansambla. Jedan od kanonskih naslova, uvijek intrigantan pjevački, svirački, glumački i redateljski jest i Seviljski brijač, čuvena buffo opera koja traži u svakom teatru posebnu pripremu i uštiman ansambl. Naslove koje pamtimo kroz jednu, dvije arije, i doživljavamo kao poznate nije lako donijeti u novom čitanju. S druge strane, poticajno je za ansambl uhvatiti se ukoštac s antologijskim djelom jer omogućava svakom pjevaču pohranu još jednog bisera u portfelj uloga i ostvarenja. Seviljac je otvorio 63. Splitsko ljeto 2017. združenim snagama matične kuće i HNK Zagreb. Solisti su, između ostalih, bili Ljubomir Puškarić, Diana Haller i Ivica Čikeš, a dirigent Ivo Lipanović.

  Ova de facto obnova te verzije iz 2017., potpisniku redaka zanimljiva je jer pruža novu perspektivu na operu i istražuje mogućnosti splitskih pjevača. Dolenčićeva režija, kostimi, scena i koreografija konstante su koje su u temelju dobro riješene, a sada je valjalo ogrnuti glazbom i glumom novo uprizorenje. Ovom prilikom na početku pohvalio bih snažan pogonski stroj i kreativnu eminenciju iz sjene: Orkestar opere HNK i dirigenta Ivana Huta. Orkestar se radosno i poletno nosio s nimalo jednostavnom partiturom, iskričavom i punoj zamki, osobito za puhačke dionice. Od uvertire, koja figurira kao samostalna kompozicija, pa do svečanog finala, uigrano su (uz manje nejasnoće i nepreciznosti) slijedili Hutove zamisli.

  

  Istaknut ću posebno lijepe i uglađene prinose sekcije drvenih puhača kojima je Rossini definitivno olimpijska disciplina i nikada ne ide samo od sebe; štoviše, valja se dobro sabrati da svi ti brzi pasaži i harmonijski blokovi ne izlete iz tračnica.

  Hut je izvrsno disponirao tempa; tkivo opere između solista, zbora i instrumentalne podloge je čitavo vrijeme bilo živo, uzbudljivo, ali pod kontrolom. Nije mu bilo lako ne pretjerati – partitura ponese. Uspio je odmjerenu, funkcionalnu i promišljenu dozu muzikalnosti povezati s ulogama na sceni i pjevačkim mogućnostima, a istovremeno ostati vjeran tumač zahtjeva partiture. Suptilnu dramatiku i odnose među pjevačima dobro  je povezao u skladan protok radnje i dojma.

  Zbor HNK i zborovođa Maro Rica čvrstim frazama jasne dikcije i intonacije prisnažili su uzbudljive, komične i dramske slike na sceni. U suglasju sa studentima glume splitskog UMAS-a guštali su u ulomcima koje im je maestro efektno podastro.

  

  Na čelu pjevačke postave u ulozi Figara predstavio se mladi bariton, od 2024. i solist HNK-a u Zagrebu Davor Nekjak. Vjerujem da ćemo ga nakon ove predstave još imati prilike vidjeti u glavnim ulogama, kako ga karijera bude vodila. Figara je otpjevao suvereno, čvrsto, snažnim i baršunastim baritonom muževne snage, od kojega možemo puno očekivati. Sukladno godinama i energiji, na sceni bio je pouzdan partner u svim dvopjevima i ansamblima u kojima bi se našao (ističem posebno dobar duet Dunque io son s Rosinom). Scenski pokret i radost u glumačkim obratima očito su ga ispunjali za dobar učinak u predstavi.

  Jednako dojmljiva, raskošnoga glasa i toplih, uglađenih koloratura bila je i Rosina, sopranistica matične kuće Nela Šarić. Mudro je preuzela ovu de facto koloraturnu mezzo ulogu i zorno predočila da sposoban, uvježban zreo vokal može nadići fah i kućicu u koju je često inercijom postavljen. Dubine su bile nešto mršavije od očekivanja u mezzo varijanti, ali to nikako nije umanjilo izvrsnu povezanost vokalne prezentacije i glumačke vještine i opuštenosti. Una voce poco fa izazvala je veliko i iskreno odobravanje cijelog auditorija – nagrada za promišljenu, muzikalnu i čistu izvedbu. Suradnja Nele Šarić s orkestrom i dirigentom bila je organska i potpuna. Dala nam je na znanje da je Rosina uloga za nju, bliska, otkačena, zanimljivoga glumačkog potencijala sa šarmantnom dozom improvizacije.

  

  Dvojac koji je plijenio pažnju podjednako glumački i vokalno, a moram priznati da su ugodna i posebna iznenađenja večeri, jesu Felipe Ćudina Begović u ulozi Bartola i Antonija Teskera u ulozi Berte. Begović je bio dramski motor cijele predstave; uloga mu je nepogrešivo pristajala.

  Upravo je u skladu s tim i vokalno bio čvrst, suveren, precizan, a u solističkim odlomcima A un dottor della mia sorte i Signor giudice virtuozan, odlično izgovorivši vjerojatno najveću količinu teksta tu večer. Djelovao je dovoljno ležerno da smo čak imali dojam kako se on čisto dobro zabavlja. Taj dojam nije lako postići. Teskera je Bertom posvjedočila rijetko doživljenu, ali istinitu tvrdnju: nema malih uloga, samo nezamjetno otpjevanih. Ona je vokalno, glumački i interpretativno bila kao zdenac vode u predstavi: svježa, otvorena i spontana. Sve čestitke!

  

  Basilia je utjelovio bas Mate Akrap. Vokalno je bio nedvojbeno pripremljen (čuvena arija La calunnia mogla je biti slobodnija, otvorenija u izvedbi), a dojma sam da bi bolji ukupni učinak imao na valu glumačke opuštenosti koja je resila prethodno spomenute kolege. Siguran sam da će Akrap ovoj ulozi u budućim izvedbama pritjeloviti sve kvalitete koje kao pjevač ima. Joško Tranfić u ulozi Fiorella bio je zanimljiv, glumački žovijalan i vokalno pouzdan, lijepoga glasa i scenski uvijek prezentan. Grofa Almavivu otpjevao je tenor osječkog HNK Ladislav Vrgoč. U ulogama Zapovjednika straže, Bilježnika i Figarovog sluge bili su Matija Škiljo, Goran Velić i Franjo Đaković.

  Opera HNK Split hoće i može! Davanje prilike i otvaranje scene za splitske pjevače jest pravi put, s mogućim sjajnim i lošim ishodima. Ključno je da te prilike nisu floskula nego stvarni razvoj. Svaki novi rukavac krije i mogućnosti i zamke, predstavlja nam poznate pjevače u njihovim novim (boljim i lošijim) ostvarenjima, a otvara i prostor za pjevače iz drugih kazališta. Neka, sve je to dio dinamike i kolanja životnih tekućina žilave splitske kazališne kuće. Obnova reprezentativnih naslova je uvijek, načelno, siguran put prema publici, a zahtjevan prema izvođačima. Uz dovoljno napora, na duge staze, vaga bi trebala doći u ravnotežu.

  

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 19. ožujka 2026.

  Gioachino Rossini, Seviljski brijač

  Dirigent: Ivan Hut
  Redatelj: Krešimir Dolenčić
  Scenografkinja: Dinka Jeričević
  Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
  Koreografkinja: Mateja Pučko Petković
  Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
  Asistentica redatelja: Jelena Bosančić Petrašić
  Zborovođa: Maro Rica

Piše:

Jure
Šaban-Stanić