Četiri velika glasa i nedostatak dramskog luka

Teatro Verdi Trst, Opéra de Saint-Étienne, Gradska opera u Marseilleu: Giuseppe Verdi, Il Trovatore, dir. Jordi Bernàcer, red. Louis Désiré

• 

  Tršćanski Teatro Verdi ponovo je na repertoar uvrstio operu Trubadur Giuseppea Verdija (uz La Traviatu i Rigoletta dio maestrove Latinske trilogije). Posljednji put Trubadur je u Trstu izveden u veljači 2018. godine (dir. Francesco Pasqualetti, red. Filipo Tonon). Opera koja je danas neodvojivi dio željeznog repertoara svake operne kuće praizvedena je u rimskom kazalištu Apollo 19. siječnja 1853. godine, a u Trst stiže u listopadu iste godine, kada je izveden četiri puta. Ulogu Leonore tumačila je Marianna Barbieri Nimi. Opera je nastala na libreto koji je spjevao Salvatore Cammarano prema drami El trovador španjolskog pisca Antonia Garcie Gutiérreza. Verdi je u dodir s dramom došao kasnih četrdesetih godina 19. stoljeća, najvjerojatnije posredstvom svoje partnerice Giuseppine Strepponi i odmah se oduševio, do te mjere da ju je proučavao u trenutcima užurbanih priprema za praizvedbu Rigoletta u venecijanskom kazalištu La Fenice (11. ožujka 1851.).

  Pismom od 2. siječnja 1851. godine Verdi se obraća Cammaranu te mu ukazuje na Gutiérrezovu dramu kao potencijalni predložak za novu operu. U istom pismu navodi kako je drama vrlo lijepa i maštovita, te da bi opera trebala imati dvije ženske uloge, od kojih bi Romkinja bila glavna a druga sporedna. Po Romkinji je Verdi htio dati ime operi. Verdijevo oduševljenje Gutiérrezovom dramom ogleda se i u činjenici da u trenutku kada se pismom obraća Cammaranu nije imao ugovor (narudžbu) za novu partituru, što je bilo u suprotnosti s ustaljenom praksom tog vremena (jedino je svoju prvu operu – Oberto, Verdi skladao bez narudžbe). Međutim, libretist nije dijelio skladateljev entuzijazam, pa je u početku šutio. Neovisno o tome Verdi mu 16. ožujka iste godine ponovo piše te se osvrće na njegovu šutnju, ali napominje kako ga pritišću rokovi i da mora početi skladati novo djelo. Zanimljivo je da je Verdi ovdje blefirao jer nije imao osigurana sredstva za novi projekt. Kako bilo da bilo, Cammarano je zagrizao udicu i poslao nacrt radnje grubo preraspodijeljene u glazbene brojeve, a Verdi je u međuvremenu osigurao resurse i tako je započeo rad na Trubaduru. Ipak, proces je obilježen jednom nesretnom okolnošću – u ljeto 1852. Verdi iz novina doznaje da je Cammarano preminuo i primoran je brzo pronaći novog suradnika. Izbor je pao na Leonea Emanuela Bardarea koji je preoblikovao Cammaranov tekst, postavivši tako glazbu u službu Verdijevih dramaturških zamisli. Novo djelo prošlo je kroz skener ondašnjih cenzora i sve je bilo spremno za praizvedbu.

  Nova produkcija Trubadura u Trstu ostvarena je kao koprodukcija s Operom u Saint-Étienneu (gdje je i premijerno izvedena 17. studenog 2023.) i Gradskom operom u Marseilleu. Režiju potpisuje Louis Désiré, a dirigent je Jordi Bernàcer. Kad je slagala podjelu, uprava tršćanskog kazališta vodila se premisom velikog Enrica Carusa koji je navodno izjavio da su za izvedbu opere Trubadur potrebna samo četiri najbolja pjevača na svijetu. Koliko je ova produkcija blizu tome, pitanje je za raspravu. Međutim, treba istaknuti kako s obzirom na svjetsku riznicu glasova ova podjela nije daleko od Carusove opaske. Manrica je tumačio tenor Yusif Eyvazov, iz čijeg je nastupa razvidno da je pjevač velike karijere koji je nastupao na svim velikim opernim pozornicama i surađivao sa svim najvećim autoritetima koji danas djeluju. Njegov dobro postavljen glas može primjereno oblikovati rolu Manrica, iako je dojmljiviji bio u lirskim odlomcima (Madre, non dormi?) i tako nam podario bolji uvid u Manricovu lirsku stranu. Nismo nužno čekali cabalettu Di quella pira, koju je izveo s posebnim angažmanom – dugo držanim zaključnim visokim C. U suradnji s kolegama pokazao se kao pouzdan partner koji nema cilj isticati sebe nego mu je stalo do cjeline. Unatoč nespornim kvalitetama, potrebno je istaknuti kako mu je glas ipak previše lirski za Manrica. Leonoru je tumačila sopranistica Anna Pirozzi. Riječ je o pjevačici koja zna izabrati repertoar ili ima dobre savjetnike. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da se malo prepjevala. Naime, u ariji Tacea la notte placida bila je ograničena na momente neugodnim uplivom vibrata, a u cabaletti Di tale amor che dirsi snašla se kudikamo bolje. Kako je predstava odmicala, bila je sve bolja i bolja pa je povjerenje u potpunosti opravdala u očajničkom vapaju Miserere ispred Manricove tamnice pri kraju predstave.

  Daniella Barcellona u svom je rodnom gradu ostvarila odličan nastup. Iskusna mezzosopranistica ulogu Azucene – ključnog lika u operi, donijela je pjevački precizno i stabilno te scenski jasno, bez patetike. Isto vrijedi i za grofa Lunu u interpretaciji južnokorejskog baritona Youngjun Parka koji posjeduje savršeno oblikovan glasovni aparat kojeg bi mogli slušati u nedogled. Briljirao je u solo nastupima, a u duetima je održavao razinu kvalitete, što primarno vrijedi za duet s Leonorom Mira, di acerbe lagrime u četvrtom činu. Kada god slušamo taj duet, dolazimo do zaključka kako su naši Mirella Toić i Ratomir Kliškić postavili nenadmašiv standard. U frazi jasan i stabilan bio je Carlo Lepore kao Ferrando, Erika Zulikha Benato demonstrirala je moćan ton kao Leonorina vjerna pratiteljica Ines. Andrea Binetti kao glasnik i Daniele Cusari kao Stari Rom kvalitetno su pridonijeli finalnom dojmu.

  

  Jordi Bernacer nesporno je dirigent koji odgovara pjevačima jer im ide na ruku dozvoljavajući im interpretativnu slobodu, međutim to može biti dvosjekli mač. Radnja Trubadura sama je po sebi komplicirana, ispričana fragmentarno i retrospektivno. Bernacerov kapelmajstorski pristup u kojem prati pjevače, izbjegava rizik u tempima i jedino mu je važno održavati ansambl na okupu, nije pogodan u takvoj, dramaturški nabijenoj atmosferi. Takvim konceptom Bernacer nije uspio razviti dramski luk pa je izvedba nalikovala nizu otpjevanih arija koje kao da su neovisne jedna o drugoj. Dakako, svirka orkestra bila je na nivou jer je repertoar Teatra Verdi širok pa je orkestar razrađen i prilagodljiv (koncertni majstor bio je Stefano Furini), a Verdi im je svakako zapisan u genima. S ovako tonski fluidnim orkestrom razvidan je veliki potencijal za intenzivnije razvijanje wagnerijanskog repertoara. U tom kontekstu bilo bi zanimljivo postaviti Prsten Nibelunga ili Parsifala. Bile bi to produkcije s talijanskim prizvukom, možda neprimamljive dogmatski nastrojenim slušateljima, ali svakako primamljive onima koji ne smatraju da je sve što je Wagner napisao apsolutno. Prisustvo dirigenta Enrica Calessa u Verdiju svakako je dobra početna pozicija za realizaciju. Razvidno je to i iz izbora repertoara za ovu sezonu jer će, prema najavama, maestro Calesso ravnati Straussovom Elektrom.

  Zbor Teatra Verdi odlično je izniveliran, a zapjev je nevjerojatno svjež; uopće se ne čuje zamor. Zborovođa Paolo Longo potrudio se postići izražajnost i zvučni intenzitet koji je ispunio cijelu dvoranu. Zbor je tijekom gotovo tri sata permanentno bio na razini zadatka. Izostao je pristup: otpjevajmo samo Vedi! le fosche notturne spoglie, a drugo ćemo lako. Obligatorni zvuk nakovnja bio je izražajan, ali nenametljiv.

  

  Dirigentskom pristupu nije pomogla niti statična režija Louisa Désiréa koja je pokušala introspektirati likove i njihove odnose. Takvim pristupom na vidjelo izlaze slabosti libreta kojemu se već u 19. stoljeću spočitavala pretjerana zamršenost, pa je bolje režiju postaviti dinamičnije kako bi dramatski vrtlog imao jasne obrise. Režija je svakako otvorila neke nove perspektive sadržaja jer su retrospektivni momenti opisivani pantomimom (npr. Ferrandova priča u prvom prizoru), a kvalitetna je bila i kostimografija Diega Méndeza Casariega (istovremeno i scenografa). Počivala je na crvenoj tkanini preko Azuceninog ramena koja simbolizira krvnu povezanost između Lune i Manrica. Isto tako, cijela je scena obučena u crvene tonove (oblikovatelj svjetla Patrick Méeüs) koji simboliziraju patnju, ali i Španjolsku kršćansko-mediteransku orijentaciju. Osim crvene, dominirala je crna, koja je dodatno apstrahirala dinamiku radnje. Sljedeći problem režije bili su povremeno prisutni boksovi kojima su se kretali likovi pa ih nismo jasno ni vidjeli. Ovakvo seciranje libreta nije nužno promašen pristup, ali u tom slučaju trebalo je poraditi na razrađenijem scenskom pokretu. To bi očuvalo dinamiku i osiguralo logično kretanje protagonista pozornicom, a ne ovako kada nisu znali ni gdje su došli, niti kamo su pošli. Režija je dodatno naglasila scenu Leonorinog ređenja, što je u skladu s Verdijevim stavovima o važnosti tog prizora, ali je istovremeno uvodila elemente koji nemaju osobitog smisla (pisanje po zidu tamnice u četvrtom činu).

  Pretpostavljamo da je redatelj smatrao da s obzirom na jaku pjevačku podjelu koja nosi glazbeni dio ima prostora za preispitivanjem libreta, međutim, ispostavilo se da Carusova opaska o četiri najbolja pjevača na svijetu nije sasvim točna (to nije dovoljno!), pogotovo u suvremenim produkcijskim uvjetima kada su tehničke mogućnosti neograničene, od rotacije nadalje.

  

  Ako se želi čuti kvalitetno pjevanje, bez opterećivanja dramskim zapletima (kao na koncertu) ovo je idealna produkcija, a ako se želi doživjeti potpuni scenski proizvod onda je pomalo dvojbena jer joj fali dramski okvir. Kako bilo da bilo, produkcijski tim Teatra Verdi potrudio se osigurati kvalitetne pjevače za ovaj popularan naslov koji jamči puno gledalište, a u takvoj konstelaciji režijske i dirigentske slabosti pale su u drugi plan. Na kraju, moramo pohvaliti informativan tekst u programskoj knjizi autora Francesca Bernasconija.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 19. ožujka 2026.

Piše:

Luka
Nalis