Dirigent mora znati iz svakog solista izvući ono najbolje

Intervju: Zlatko Foglar (Tuzla, 5. listopada 1935.), bariton

• Razgovarao: Maestro Simon Dešpalj

  Zlatko Foglar hrvatski je operni bariton koji se ubraja među istaknute umjetnike hrvatske operne scene druge polovice 20. stoljeća. Rođen je 5. listopada 1935. u Tuzli, a školovao se u Zagrebu, gdje je stekao opću naobrazbu. Pjevanje je učio u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski te privatno kod profesora Zlatka Šira. Usavršavao se i u Salzburgu na Mozarteumu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost i tako svojoj umjetničkoj karijeri pridružio i široku humanističku naobrazbu.

  Na opernoj pozornici debitirao je 1958. u Salzburgu epizodnom ulogom Flamanskog poslanika u Verdijevu Don Carlosu, pod ravnanjem Herberta von Karajana. Time je njegov umjetnički put započeo u međunarodnom okruženju, a ubrzo se razvio u bogatu solističku karijeru obilježenu mnogim opernim ulogama. Kao lirski bariton ugodna i nosiva glasa, Foglar je bio poznat po pouzdanoj muzikalnosti, izražajnoj scenskoj prisutnosti i uvjerljivoj glumi, zahvaljujući čemu je oblikovao niz raznolikih opernih likova kako u dramskom, tako i u komičnom repertoaru.

  Kritika je često isticala njegovu cjelovitost kao opernog umjetnika: spoj vokalne kulture, inteligentne interpretacije i prirodnoga scenskog temperamenta. Takve su osobine omogućile Foglaru da stvara sugestivne i uvjerljive operne likove različitih stilskih i vremenskih odrednica, čime je ostavio prepoznatljiv trag u domaćemu opernom životu. Tijekom karijere nastupao je na brojnim opernim i koncertnim pozornicama te surađivao s istaknutim dirigentima, redateljima i glazbenicima, pridonoseći razvoju i afirmaciji hrvatske operne umjetnosti.

  Kako je započela Vaša operna karijera i kakvo je bilo Vaše iskustvo rada u Operi u sobi maestra Antuna Petrušića?

  Rad u Operi u sobi bio je za mene prije svega sociološki fenomen. Osnova svega bila je, rekao bih, naša zaluđenost operom, jer smo svi bili galerijaši. Bilo nas je koji smo učili pjevanje, a bilo je i Natursängera. Samo je maestro studirao tada, nitko nije još završio akademiju. Za Operu u sobi su više zaslužni roditelji Antuna Petrušića nego on sam, jer možete misliti kako je bilo pospremati nakon 80 ljudi. No oni su uživali dok je sinek svirao. Dobar dio toga društva poslije se preselio u Osijek. Uz maestra i suprugu Šteficu to su još bili Marijan Bručić, Božena Ćubra, Velimir Zgrablić i moja malenkost.

  Sebe ni u snu nisam zamišljao kao opernog pjevača. Želja mi je bila studirati režiju na Dramskoj akademiji. Majka me potaknula da idem školovati glas jer nije htjela slušati moje deranje po kući, pa sam se javio profesoru Miroslavu Lunzeru. On je rekao da materijala ima, ali da ne može ništa obećati. Upisao sam srednju muzičku školu u kojoj je on predavao, da ne moram plaćati privatnu poduku i da općenito steknem muzičku naobrazbu. No i dalje sam htio biti redatelj. U međuvremenu sam završio studij književnosti i nije mi trebao papir. Mislio sam da će mi to dobro doći ako se budem bavio opernom režijom, da mogu bolje razumjeti pjevačke probleme. Danas mogu reći da je to jako važno i da mnogi redatelji nažalost o tome ne znaju ništa.

  Pokojni odličan bariton zagrebačke Opere Ivan Francl pitao me nakon moje diplome jesam li zainteresiran za Figara u Osijeku, gdje su spremali Seviljskog brijača. Položio sam audiciju i nakon godinu dana još uvijek sam htio biti redatelj, ali kako se ta jedna godina uskoro pretvorila u deset, nitko me više nije mogao vratiti u školske klupe. Ostao sam pjevač do  mirovine.

  Meni je Opera u sobi prije svega bila druženje. Bio sam svjestan da moje pjevanje tada već glavnih uloga nije na onom nivou na kojemu je trebalo biti, ali mi je kasnije puno značilo, osim na sceni npr., i da sam već znao cijelu operu Don Giovanni, a kako sam asistirao redatelju Wolfgangu Kerstenu u HNK-u u Zagrebu, uskakao sam u sve muške uloge kad kolega nije bilo na probama. Za asistenturu sam dobio honorar, a maestro Uroš Lajovic me tako čuo i pozvao za ulogu dr. Falkea u Šišmišu u Mariboru. Pa iako nisam dobio ulogu Don Giovannija u Zagrebu, nakon što sam ga puno pjevao u Osijeku, i eto prvi put u Operi u sobi, moj stav mi je donio puno drugih plodova. Treba ponekad prihvatiti situaciju, iako naravno zna boljeti.

  

  Kakva je bila uloga dirigenata u počecima Vaše pjevačke karijere?

  U Osijeku su bili maestro Dragutin Savin i Željko Miller. Zahvaljujući mo Savinu, osječka Opera je u jednom trenutku, po meni, imala najzanimljiviji repertoar u bivšoj državi. Imali smo šest premijera godišnje. Jako smo puno radili, bilo nas je malo i stalno smo bili u pogonu. Bilo je tu i puno praizvedbi, ne samo avangardne glazbe nego i naslova koji nisu prije kod nas izvedeni. Donizettijevu Ritu je on otkrio, a to je bio boom za muzičku omladinu. To je bila jedina predstava koju sam baš i režirao i često izvodio sa Zvonimirom Prelčecom i Mirjanom Bohanec. U Osijeku je to svirao mo Miller na klaviru, i s tom predstavom smo obišli puno škola i dvorana – mislim da se broj izvedbi popeo na 300. u Zagrebu je svirao Jakša Zlatar i drugi.

  No, veliku sreću u početku sam imao što sam ušao u operni studio mo Sachsa. Svoj uspjeh s Papagenom u Čarobnoj fruli mogu zahvaliti njemu. On je bio nemilosrdan, ne uvijek ugodan, ali je bio objektivan i pošten do srži. Čak bi prihvatio ako smo nešto drugačije otpjevali od njegovih želja i rekao da tako ostane. Ako sam kod Lunzera naučio pjevanje, kod maestra Sachsa naučio sam što znači pjevati operu. Znao je reći da i oni u zadnjem redu imaju pravo čuti što se na sceni događa, a opet nije dopuštao vikanje. Blagoslivljam svako njegovo špotanje – taj rad mi je puno značio kad sam nedugo nakon toga imao priliku u Salzburgu pjevati s mo Herbertom von Karajanom. Pjevao sam jednog od šest Flamanskih poslanika, kako u partituri piše, no Karajan je tražio devet zbog velike scene. Ostalih osam je puno više gnjavio od mene.

  Prošao sam Sachsovu školu. Fraza se gradi na tekstu tj. na sadržaju, a drugi oblik građenja fraze je, po meni, naći emotivnu podlogu za određene scene. Podjela je bila nezaboravna: Srebrenka Jurinac kao Elizabeta – senzacionalna, Giulietta Simionato kao Eboli, Ettore Bastianini kao Posa, Cesare Siepi kao Filip... to je bilo tako kad festival ima novca, a maestro Karajan mogao je dobiti koga (za)želi. Najbolje je kad dirigent ima osjećaj i sposobnost da iz određenog solista dobije ono najbolje što on može ponuditi, ne mora biti kod svakog isto.

  

  Nakon velike karijere i svega što ste spomenuli, koji bi bio Vaš savjet mladim pjevačima?

  Strpljenja, strpljenja, strpljenja... nisu vam ni redatelj ni dirigent a priori neprijatelji. Neovisno o vlastitim uvjerenjima o ulozi, uvijek treba naći kompromis i zajednički jezik. Razmišljajući svojim pseudo-redateljskim mozgom, da sam ja direktor opere, prvo bih pozvao dirigenta i redatelja da oni raščiste stvari a onda korepetitorima rekao sve što su se dogovorili i što da traže od pjevača. No to je danas utopija jer, kako je rekla jedna velika pjevačica u intervjuu: „Lako je bilo meni, ja sam ulogu radila šest mjeseci s Karlom Böhmom, a danas su dirigenti u avionu i za pultom”.

  Pravih korepetitora za operu ima malo. Nama je puno značio maestro Sachs, i kad je jedan član kazališta tada izjavio zbog različitih uvjerenja u ono doba da bi maestru trebalo zabraniti ulaz u kazalište, ja sam rekao da bih radio s maestrom u parku ako treba. Također bih savjetovao, osim da se drže dobrih dirigenata i pedagoga, da uče strane jezike. To se isto primijeti kad pjevate.

  Kakvi su, prema Vašem iskustvu, međuljudski odnosi u našem poslu?

  To vam je po principu: uloga ima malo, a pjevača puno – posebno kod soprana (obostrani smijeh). Različita doba donose različite tabu-teme i vladavine ljudi koji mogu nekome uvjetovati karijeru ili je barem oblikovati, ali vjera je meni dala mnoge odgovore. Često su pjevači bez emocija pjevali zbog političke podobnosti, ali bez emocija te kreacije nisu prelazile rampu. Meni je pojava, glumstvenost i sklonost režiji puno pomogla, a važno je i da sam mlad počeo. Vidio sam kolege koji su kasnije kretali u karijeru (pogotovo muški pjevači) pa se nisu mogli riješiti treme. Ružnih stvari sam čuo i o drugim kolegama od raznih članova kazališnih vijeća na sastancima i sl., iako nisam bio član, ali sve se dozna, a ponekad si prisutan kao zamjena, no nisam se nikad libio poslije im direktno reći kako se uopće usuđuju o takvom kalibru umjetnika govoriti.

  

  No kad se radilo o meni, prepuštao sam drugima da govore. Meni su se s vremenom otvorila i vrata koncertne direkcije pa sam u drugom dijelu svoje karijere zarađivao i kao menadžer. A u mirovini sam čak odlučio iskoristiti svoju ljubav prema tenisu i honorarno radio na turniru u Makarskoj.

  Inače kad bih se ponovno rodio, opet bih se posvetio istom pozivu, ali ne kao pjevač nego kao dirigent. Poseban je osjećaj kad imate tako predivnu materiju u svojim rukama. Za mene je dirigiranje adrenalinski posao – najveći doseg u glazbi.

  © Simon Dešpalj, OPERA.hr, 26. veljače 2026.