Rigoletto u Grazu kao studija moralne deformacije
Oper Graz (Opera u Grazu): Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Vassilis Christopoulos, red. Ute M. Engelhardt
-
Opera u Grazu (Oper Graz) zanimljiva je operna kuća na samom ulazu u Austriju. Neminovno je da se nalazi u sjeni monumentalne i slavne Bečke državne opere, međutim riječ je ustanovi u kulturi koja baštini dugu tradiciju i vrlo zanimljiv repertoar vrijedan pažnje. Poveznica između Opere u Grazu, HNK u Zgrebu i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci je arhitektonski tandem Hermann Helmer i Ferdinand Fellner, čiji je arhitektonski biro smješten u Beču bio specijaliziran za izgradnju kazališta diljem Austro-Ugarske monarhije i cijele Europe. Čim se uđe u zgradu jasno se ocrtava autentičan arhitektonski rukopis, iako zdanje Opere u Grazu više odiše monumentalnošću nego što je to slučaj u Zagrebu i Rijeci. Velika dvorana projektirana je tako da se od svuda vidi pozornica, a ona za ljubitelje opere sporna mjesta iza stupova na balkonu ne znače potpuno reduciran pogled na pozornicu jer su tanki pa ih se lako zaobiđe pokretom glave. Rupa za orkestar je nešto plića nego inače pa se orkestralni zvuk poput moćnog vala razlijeva prostorom, što ide in favorem operama germanskog repertoara (uz izuzetak Parsifala, gdje se zvuk treba širiti iz dubine) u kojem je orkestar primaran, dok kod talijanskog to nije slučaj.
Kako smo uvodno napomenuli, Opera u Grazu njeguje širok repertoar koji podrazumijeva opere željeznog repertoara, ali i mjuzikle. Tako je ove sezone produciran mjuzikl On the Town Leonarda Bernsteina, dok je za lipanj predviđena premijera mjuzikla Pretty Woman. Kada govorimo o isključivo opernom repertoaru, proteže se od ustaljenog prema rjeđe produciranom, e.g. Castor et Pollux Jean-Philippe Rameaua. Naš posjet Grazu obilježilo je kanonsko djelo – Rigoletto Giuseppea Verdija. Jedna od Verdijevih najpopularnijih opera praizvedena je 11. ožujka 1851. godine u venecijanskom kazalištu La Fenice, na libreto Francesca Marie Piavea spjevanog prema tragediji Victora Hugoa Kralj se zabavlja (Le roi s'amuse) iz 1832. Rigoletto nosi, posebno za vrijeme nastanka, smion sadržaj koji je prošao redukciju venecijanskih cenzora koji su ga prihvatili tek nakon dvije revizije. Naslovna uloga opere namijenjena je baritonu, što nije uobičajeno za Verdijevu umjetničku estetiku.
Ova, nova produkcija Rigoletta premijerno je izvedena 15. studenog ove godine pod dirigentskim vodstvom Vassilisa Christopoulosa i u režiji Ute M. Engelhardt. Naslovnu ulogu tumačio je gruzijski bariton Nikoloz Lagvilava koji je pokazao meki baritonski timbar, primjereno iskustveno oblikovan, uz povremen pretjeran upliv vibrata (drugi dio arije Cortigani, vil razza dannata, u frazi Miei signori, perodono pietate, koja nosi mekši legato, posebno je osjetljivo područje) koji je kvario sasvim pristojnu zvučnu sliku. U ostalim arijama i duetima pokazao se kao glasovno i scenski pouzdan interpret koji se dobro nosi s psihološki gledano kompleksnom režijom. Lirski tenor Pavel Petrov (Bjelorusija) tumačio je Ducu di Mantova. Iako je od početka opere bio pomalo tonski deficitaran, kasnije se to značajno popravilo. Naime, u ariji Questa o quella nismo ga najbolje čuli jer mu je fraza bila prilično lagana; ipak u interpretacijskom kontekstu to nije nužno loše jer je tako ocrtao svu Vojvodinu moralnu fluidnost (koju ova arija stabilne harmonije, bez razvijene dramaturgije, nastoji dočarati). U kasnijem razvoju uloge Petrov se pokazao kao potentan tenor promišljene interpretacije (čak je i svima poznatoj La donna e mobile dao osobni pečat) pa je zavrijedio i snažan pljesak.
U svakom slučaju riječ je o zanimljivom pjevaču (2018. godine bio je laureat natjecanja Operalia pod patronatom Placida Dominga) koji ima još puno za ponuditi, a prema informacijama s web-stranice Operabase za sada više-manje spretno gradi repertoar koji ne bi trebao naškoditi razvoju glasa. Sopranistica Ekaterina Solnuya, stalna članica ansambla Opere u Grazu, tumačila je Gildu. Ovoj pjevačici treba odmah odati priznanje jer se doista trudila otpjevati sve što je zapisano. Ariju Caro nome, koja najviše traži od sopranistice u Rigolettu, otpjevala je vrlo ekspresivno, ne narušavajući nježan ritam pomalo nalik na uspavanku. Visine su joj bile jasno oblikovane uz primjerenu kontrolu daha, bez suvišne afektacije. Isto tako bilo je i u drugim segmentima predstave, a posebno se istakla u kabaleti Si, vendetta (duet s baritonom) na kraju drugog čina u kojem ocu priznaje ljubav prema tajanstvenom studentu (vojvodi koji nosi lažni identitet).
Sparafucilea je tumačio austrijski bas Wilfried Zelinka. Pokazao se kao stabilan interpret od početka do kraja, iako je završnu frazu dijaloga s Rigolettom u prvom činu (Quel vecchio maledivami! – Signor?) pomalo skratio, što je potisnulo njenu efektivnost. Bariton Daheo Kim snažnim je baritonom lijepo oslikao mračne akcente Monteronove kletve prisutne od uvertire do završnog, očajničkog krika naslovnog junaka u trenutku kada je olujno nebo iznad Mantove rasplelo konce sudbine. Maddalenu je tumačila mezzosopranistica svijetlog timbra Neira Muhić, a njen nastup dao je posebnu estetsku vrijednost legendarnom kvartetu Bella figlia d'amore u trećem činu. Svi ostali protagonisti podarili su svoj obol kako bi predstava uspjela, a posebno nam je za uho zapeo lijepi mezzo Grofice Caerpano u interpretaciji mezzosopranistice Augustine Calderón. Ostatak podjele činili su: Grof Cerpano – Lovro Korošec, Marullo – tonski zamjetljiv Nikita Ivasechko, Borsa – Jianwei Liu, Giovanna - Leah Bedenko, etc.
Muški zbor Opere u Grazu pokazao se kao prodoran tonski koncentrat lijepo izniveliranih glasova, što govori o velikom iskustvu kaljenom na širokom repertoaru zborovođe Johannesa Köhlera.
Dirigent Vassilis Christopoulos predstavio se kao savjestan dirigent koji pazi na formu i tradicijske izvedbene postulate. U ključnim pjevačkim segmentima postavio je orkestar kao pratnju pjevačima s agogikom koja je primarna u odnosu na brzinu glazbenog tijeka. Trudio se Christopoulos da orkestar diše (ovo se primarno odnosi na ocrtavanje kletve u uvertiri), ali nije uspio prevenirati pretjeranu grmljavinu na kraju prizora (za to je pomalo krivo i arhitektonsko rješenje dvorane o kojem smo već govorili). Navedeno može biti opravdano ako se o orkestralnom segmentu Rigoletta razmišlja kao predvodnika moralne i psihološke dubine opere, međutim problem je što su završetci nerijetko pokrili pjevače, a to se nije smjelo dogoditi, barem ne u tolikoj mjeri. Orkestar (u programskoj knjižici označen kao Grazer Philharmoniker) pokazao se vrlo dobrim s izraženim pojedincima instrumentalistima. To se posebno odnosi na solo flaute, kao i na udio u ukupnom zvuku fagota i trombona, čijim sviračima svakako treba odati priznanje. Orkestar se, hajdemo reći, uspio naći u ciljanoj zoni – na sredini između lijepog muziciranja i slojevitog portretiranja dekadentne sredine u kojoj se opera događa.
Režija Ute M. Engelhardt svakako je moderna i predstavlja regietheater u punom smislu riječi. Ono što joj daje na vrijednosti kombinacija je između jednostavnosti i kompleksnosti ocrtavanja odnosa među likovima, kao i jasne filmske reference zanimljive mlađoj publici. Prvo je postigla tako da je uvela dva lika kroz nijeme uloge: Gildinu mamu (Elisabeth Besser) i Monteroneovu kći (Eva Wolfbauer). Drugo se zrcali u umetnutom prizoru (režiranoj uvertiri) gdje Rigoletto sa suprugom stoji nad malenom Gildom u kolicima na koja je prikačen crveni balon (vjesnik zla u horor sagi Ono / It, gdje balon najavljuje napad klauna Pennywisea). Tako je i Gilda u ovom čitanju postala svojevrsni totem prokletstva/zla koje će se slomiti na leđima njena oca kojemu je to kazna za vlastita nedjela.
Druga filmska referenca očituje se u fizičkim deformacijama Sparafucilea i Gilde (pri njenom prvom pojavljivanju) koje neodoljivo podsjećaju na nakazu iz body-horrora Supstanca / The Substance s Demy Moore u naslovnoj ulozi. Isto tako, redateljica je doslovno prikazala zrcaljenje zla Rigoletta kroz Sparafucilea tako da dva lika izgledaju gotovo isto, s tim da je potonji nešto korpulentniji. Rigoletto je percipiran kao nakaza, međutim ovdje nema grbu nego izbočinu na ramenu koja prikazuje nasmijano lice i neodoljivo podsjeća (treća filmska referenca) na Lorda Voldemorta iz prvog filma o Harry Potteru (Harry Potter i kamen mudraca), gdje Voldemort parazitira na glavi profesora Quirrella.
U suradnji sa scenografkinjom Stephanie Rauch redateljica se potrudila prikazati svu nemoralnost i ispraznost okruženja u kojem se opera zbiva, a to su pratile i kostimografske zamisli Katharine Tasch, kao i svjetlo koje je oblikovao Stefan Schlagbuer. Dramaturginja Christin Hagemann odradila je odličan posao oživotvorivši redateljičine zamisli o odnosima među likovima i to tako što je nijeme uloge savršeno uklopila u cjelinu. Tako osmišljen koncept najbolje je funkcionirao na kraju opere kada se uz umiruću Gildu pojavljuje njena majka, te u trenutku kada umire Gilda linija povezanosti puca pa umire i majka, tj. uspomena na nju, a Rigoletto ostaje sam u svojoj tuzi i ogorčenosti. S obzirom na činjenicu da predstava ide u kvotu suvremenih režija, mnogima se odmah neće svidjeti, međutim redateljici treba priznati da je uvođenje dva nova lika, primarno Gildine majke, zapravo odlična ideja.
Posjet Operi u Grazu (u kojoj je svojevremeno djelovao hrvatski dirigent Nikša Bareza) bio je zanimljiv glazbeni izlet koji nas je podsjetio na neka stara vremena koja se više ponoviti neće. In concreto, kada smo u pauzi sjedili u baru i pili piće, kao da smo osjetili duh Austro-Ugarske monarhije i načina života u kojem su posjeti kulturnim manifestacijama bili pravilo a ne izuzetak, kako je to u svom posljednjem, autobiografskom romanu Jučerašnji svijet opisao Stefan Zweig.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 28. prosinca 2025.
