Elza / Elsa Karlovac

(Split, 14. veljače 1910. – Ljubljana, 22. lipnja 1961.)

• Elza Karlovac rođena je u Splitu 14. veljače 1910. Otac joj je bio odvjetnik i veliki ljubitelj glazbe pa je mnogo pomogao u organiziranju splitskog glazbenog i kazališnog života. Umro je malo prije kraja Prvoga svjetskog rata. Majka glazbenica prepoznala je talent mlade djevojke i Elza Karlovac počela je učiti pjevanje kod Cvijete pl. Cindro i Josipa Hatzea i pjevala na koncertima. Kad je Ivo Tijardović osnovao Splitsko kazališno društvo povjerio joj je 1929. ulogu Pamele u Fra Diavolu Daniela Françoisa Aubera. Kao članica Splitskog kazališnog društva nastupala je u siječnju 1933. kao Maddalena u Rigolettu. Pjevala ju je i na gostovanju Josipa Gostiča. Profesionalnu opernu karijeru počela je u Narodnom kazalištu u Zagrebu 25. lipnja 1933. kada je na poziv Krešimira Baranovića kao gošća uz, također gosta Krstu Ivića, nastupila u ulozi Azucene u Trubaduru.
  
  Lujo Šafranek-Kavić osvrnuo se na taj njezin nastup u Obzoru 26. lipnja riječima: „Star splitske operne družine i učiteljica muzike gdjica Elza Karlovac predstavila se je u nedjelju kao ciganka Azucena našoj publici. Mlada pjevačica ne samo što je ovu ulogu pjevala prvi puta nego je ovom prilikom u opće prvi puta nastupila u okviru velikog zvaničnog opernog ensemblea. Doživjela je puni, jaki i iskreni uspjeh pred dobro posjećenim gledalištem. Njezin altovski obojeni, opsežni i izjednačeni, snažni, svježi i voluminozni mezzosopran je odlično, mirno i sigurno impostiran i potpuno u vlasti pjevačice. Ovakova impostacija i apsolutno nefaljiva muzikalnost debutantice garantira kristalno čistu intonaciju i ritmičku sigurnost, koja kod početnice zadivljuje. Inteligentno fraziranje, topli izražaj, vanredno efektne kulminacije, odlična i jasna vokalizacija te stasita scenska pojava su daljnje pozitivne kvalitete, po kojima se mlada pjevačica prezentira kao poželjna akvizicija za podmladak naše opere.“
  
  Nešto drukčije intoniran bio je osvrt Stanislava Stražnickog u Novostima 28. lipnja 1933. Piše: „Debut gdje Elze Karlovac u roli Azucene nije dao očekivanih rezultata. Njezin organ nije dorasao toj roli. To zapravo nije alt ni po zvuku, ni po boji, a ni po opsegu, prsni su tonovi i suviše slabi i bezbojni i nemaju onog prirodnog, karakterističnog tamnog altnog timbra. U srednjim položajima glas nije posve slobodan od nekog prizvuka koji čini da tonovi ponekad zvuče kao prignječeni u grlu. A i u visini nije ton uvijek dovoljno koncentriran. Mlada je pjevačica inače lijepo frazirala a i mnogo toga interesantno i osjećajno interpretirala. Ali cjelokupni dojam nije bio takav, da bi se moglo ustvrditi, da će se taj glas baš kao alt moći razviti do nečeg većega i zadovoljati rolama čisto altnog karaktera. Bit će dakle potrebno, ukoliko će biti dovoljno energije i volje za to, taj glas i to pjevanje uputiti na drugo polje, gdje će možda biti i više uspjeha, a i pjevačici samoj i više istinskog i zasluženog zadovoljstva. Uostalom i gdja Karlovac imala je kod publike jak vanjski uspjeh.“
  
  Ta dva prilično različita osvrta pokazuju određen odnos u zagrebačkim glazbenim krugovima prema pjevačima iz Dalmacije što najbolje potvrđuje činjenica da naš najbolji tenor Hrvat, Tino Pattiera nikada nije nastupio u zagrebačkom kazalištu a postigao je veliku svjetsku slavu.
  
  Stražnicki ipak nije imao pravo. Kvalitete Elze Karlovac nisu mogle ostati neprimjećene i ona je ušla u angažman u zagrebačku Operu i nizala ulogu za ulogom. Nakon Azucene slijedila je Govedarka u Gotovčevoj Morani i ponovno lijep osvrt Luje Šafranek-Kavića koji u Jutarnjem listu 3. prosinca 1933. piše: „Vračaru Govedarku pjevala je prvi puta u Zagrebu novoangažirana mezzosopranistica gdjica E. Karlovac koja je s ovom ulogom već u Splitu imala lijepe uspjehe. Izražajno s vrlo dobrom deklamacijom teksta, muzikalno sigurno i čisto, interpretirala je mlada pjevačica ovu eksponiranu ulogu, dajući joj i u nepretjeranoj glumi plastične konture. Partija pisana je za izraziti contraalto u vrlo dubokom položaju. Za gdjicu Karlovac za sada je ovaj položaj još nešto predubok, jer njezin glas u najdubljem registru još nema pravu altovsku punoću, izdašnost i nosivost, ali se nadamo da će ona kultivirati upravo ovaj već sada lijepo obojani registar i time proširiti svoj mezzosopran do pravoga alta i tako steći punu sposobnost za onu struku u koju je angažirana kao podmladak.“ Kada je kao Govedarka u svibnju 1935. nastupila s ansamblom zagrebačke Opere u Splitu, kritičar koji se potpisuje „Dr. V. K.“ napisao je u splitskim novinama Novo doba 30. svibnja: „G-ca Elza Karlovac iznijela je vanrednom kreativnom snagom Govedarku, taj ženski demon koji pokreće cijelu radnju opere. U ovoj ulozi došle su također do izražaja odlične kvalitete njezinog opsežnog alta a naročito niži zagasito obojeni registar.“
  
  Sljedeća uloga Elze Karlovac u Zagrebu bila je u prosincu 1933. Starješinka u nanovo uvježbanoj Janáčekoj Jenůfi koja se izvodila pod izvornim naslovom Njena pastorka te u siječnju 1934. Marina Mnišek u Borisu Godunovu. Žiga Hiršler pisao je 15. siječnja u novinama Večer sljedeće: „Nova akvizicija naše opere, Elza Karlovac, pjevala je po prvi put Marinu, te je požnjela pun uspjeh. Kristalno čista intonacija i muzikalna fraza djelovali su i ovoga puta vrlo povoljno, pa je pjevačica u cijelosti ostavila vrlo simpatičan utisak.“ Slijedile su Paulina u Pikovoj dami Čajkovskog, Štitonoša i jedna od Cvjetnih djevojaka u Wagnerovu Parsifalu, Herodijadin paž na obnovi Straussove Salome, Radmila u Smetaninoj Libuši, Končakovna u Borodinovu Knezu Igoru, Treća vila u Dvořákovoj Rusalki, Salče u Koštani Petra Konjovića, Azucena na gostovanju Pavla Mariona Vlahovića u Trubaduru, Tončka na praizvedbi 23. svibnja 1934. opere Udovica Rošlinka Antuna Dobronića, dvije uloge na premijerama: Isabella u Boccacciu Franza von Suppéa i Margarita u operi Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija, a između njih Mercedes u Carmen, Nježata u Sadku Rimski Korsakova, Klotilda u Porinu, Niklaus u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, Gertruda u operi Giulietta i Romeo Charlesa Gounoda, pa Magdalena u nanovo uvježbanom Rigolettu, Flosshilda na hrvatskoj premijeri Wagnerova Rajnina zlata, Marfa u Hovanščini Musorgskog i u svibnju 1935. pastir Lel na gostovanju ansambla zagrebačke opere u Splitu za kojega je Dr. V. K. napisao u novinama Novo doba 29. svibnja: „Tešku partu pastira Lela, koji pjeva uz frulu, odlično je svladala gđica Elza Karlovac svojom prirođenom muzikalnošću, svojim finim pjevanjem idilske pastirske muzike. I glumački je dala živo ono idealizorno bezbrižno dijete šume, što živi samo za pjesmu i ljubav.“
  
  U Zagrebu su Elzu Karlovac čekale izvedbe nanovo uvježbanog Giordanovog Andréa Chéniera, u kojemu je pjevala Bersi, premijere Priče o nevidljivom gradu Kitežu Rimski-Korsakova u kojoj je pjevala ulogu Mladića, Kontesa Ana Cindro u operi Maršal Marmont Ive Tijardovića i uloga Ciece (Slijepe žene) na premijeri Ponchiellijeve Gioconde pod ravnanjem Krešimira Baranovića u prosincu 1935. sa Zinkom Kunc u naslovnoj ulozi uz Ančicu Mitrović, Pavla Mariona Vlahovića, Rudolfa Župana i Aleksandra Griffa. Novosti su 20. prosinca pisale: „U rolu slijepe Giocondine majke unijela je mnogo topline i uvjerljivosti i može da zabilježi opet značajan korak naprijed u svom razvitku.“
  
  I u godini 1936. Elza Karlovac dodala je nekoliko novih uloga svom repertoaru: Gertrudu u nanovo uvježbanoj Louise Gustava Charpentiera, Emiliju u Otellu i u travnju 1936. pjevala je prvi put Suzuki u Madame Butterfly, prema Žigi Hiršleru u Večeri 27. travnja, „vanredno finom muzikalnom frazom, jasnom vokalizacijom i tonskom ljepotom“ pa „ona može tu ulogu ubrojiti među svoje nove uspjehe“. Slijedila je u lipnju uloga Frade na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Dibuk talijanskog skladatelja Lodovica Rocce (1895-1986), u studenome Erda na reprizi Rajnina zlata i u prosincu Fricka u nanovo uvježbanoj Walküri. Stanislav Stražnicki pisao je u Novostima 22. prosinca: „Gdja Karlovac nastupila je odlučno kao stroga zaštitnica braka i s jakim afektom, u jasnoj snažno akcentiranoj deklamaciji otpjevala onu nešto od kompozitora i suviše razvučenu 'propovjed' svom mužu Wotanu zbog njegove zaštite koju je htio pružiti preljubniku Siegfriedu (omaška, riječ je o Siegmundu, op. ur.).“
  
  A onda je došao veliki trenutak Elze Karlovac. U nanovo uvježbanoj operi Samson i Dalila u povodu stogodišnjice rođenja Camillea Saint-Saënsa u siječnju 1937. pod ravnanjem Oskara Jozefovića u režiji Margarete Froman uz Marija Šimenca kao Samsona bila je nositeljica druge naslovne uloge i, kako je pisao Stanislav Stražnicki u Novostima 16. siječnja: „Što je ona podala u toj ulozi, moglo je da iznenadi do najveće mjere. Ona je prošla u ovo vrijeme svoga djelovanja na našoj pozornici razvitak koji se jedva mogao očekivati. U ponosnom držanju istakavši uvijek decentno erotski momenat, a u misaonoj, uvjerljivoj glumi, minuciozno izradjenoj ona je donijela lik svećenice Dalile, velik u svojoj mržnji, u svojoj težnji za osvetom, podlosti a uvijek svijestan svojih zavodljivih čara. Gdja Karlovac dala je pjevačkom izražaju intenzivnost koja se gradirala cijele večeri; ona je pjevala s neobičnom diferenciranošću, a plemenitim i profinjenim fraziranjem, deklamirajući inteligentno tekst polažući važnost na svaku riječ. Velika scena zavađanja u drugom činu bila je zacijelo od neodoljive dramatske snage, sva pretočena strastvenošću. Glas je u srednjim položajima dobio na punoći i sadržaju, visina na sjaju i nosivosti, tek duboki registri zaostaju još za ovim položajima.“
  
  Do kraja sezone Elza Karlovac otpjevala je još nekoliko novih uloga, među njima u lipnju 1937. Sonetku na premijeri Katarine Izmajlove ili Lady Macbeth Mcenskog okruga. U svibnju 1937. na gostovanju opernog ansambla u Splitu pjevala je Končakovnu. I njezin zagrebački angažman je završio. Put ju je vodio u Ljubljanu. Elza Karlovac počela je gostovati u ljubljanskoj Operi pa je tako na gostovanju njezinog ansambla u Splitu u svibnju 1939. pjevala Charlottu u Wertheru. Splićani su bili oduševljeni nastupom svoje sugrađanke a Vojmil Rabadan (potpisan inicijalima V. R.) napisao je u listu Novo doba. 16. svibnja: „Sočni, opsežni njezin alt rasipao je u Lotti čitavu raskoš punih, zvonkih tonova, ugodno tamno obojenih u nizini i blistavih u višim položajima, potpuna ujednačenost opsežne skale osobita je odlika ovog dragocjenog glasovnog materijala, kojim gđica Karlovac vrtuozno vlada velikom pjevačkom kulturom i još većim umjetničkim instinktom te nepogrešivom muzikalnošću. Sjajno izvajane fraze, snažan dramatski akcenat, iskrena čuvstvenost i jasna dikcija karakteriziraju njezinu Charlottu, koja je i u glumačkom pogledu potpuno zadovoljila, iako tek uz najnužnije pokuse.“
  
  Nakon povremenih gostovanja od 1940. do smrti Elza Karlovac bila je prvakinja ljubljanske Opere. Kao novo angažirana članica nastupila je u ulozi Crkvenjarke u Jenůfi uz Valeriju Heybalovu i Josipa Gostiča i to je postala njezina vrhunska kreacija čiji je odjek prešao ljubljanske okvire. U ljubljanskoj Operi postigla je umjetničku zrelost i obogatila repertoar novim ulogama među kojima su najuspjelije uz Crkvenjarku u Jenůfi bile iznimno glasovno i scenski atraktivna Carmen, potresna Azucena velikog dramskog naboja, Ulrica „koja je svojim pjevom širila ozračje tajanstvenosti“, kako je pisao ljubljanski tisak, i Charlotta u Wertheru. Svojim plemenitim, tamno obojenim mezzosopranom, nepogrešivom muzikalnošću, kako je odmah ustvrdio i hrvatski tisak, i temperamentnom scenskom igrom na ljubljanskoj pozornici ostvarila je više od pedeset uloga, među kojima uz nekoliko već navedenih, Mrs Quickly u Verdijevu Falstaffu, Domu u Eri s onoga svijeta, Ježibabu u Rusalki, Vanju u Glinkinu Ivanu Susanjinu, Jelu u Ekvinokciju (Ekvinocij) Marjana Kozine (1907.-1966.) prema Ivu Vojnoviću. Na praizvedbi opere Veronika Deseniška (Veronika Desinićka) Danila Švare (1902.-1981.) 29. prosinca 1946. pjevala je ulogu Jelisave Frankopanske, žene grofa Celjskog Friderika. Za uloge Jele i Crkvenjarke dobila je 1949. najviše slovensko odličje za dostignuća u kulturi – Prešernovu nagradu.
  
  Profinjena muzikalnost, inteligentno fraziranje te jasna vokalizacija omogućili su i njezinu koncertnu djelatnost koja je počela već 1936. u Zagrebu nastupima u Beethovenovoj Devetoj simfoniji pod ravnanjem Krešimira Baranovića sa Zinkom Kunc, Josipom Rijavcem i Josipom Križajem i u Te Deumu Antona Brucknera pod ravnanjem Lovre Matačića. Prije Drugoga svjetskog rata nastupila je u Berlinu kamo ju je pozvao glasoviti Wilhelm Furtwängler za mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu. Priređivala je i solističke koncerte na kojima je interpretirala i njemački Lied – pjesme Franza Schuberta. S ansamblom ljubljanske Opere i individualno gostovala je u Splitu, Rijeci i u Zagrebu. U travnju 1950. nastupila je kao Marina u Borisu Godunovu s Milanom Pichlerom kao gostom u sklopu dviju svečanih predstava povodom Osnivačkog kongresa Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije. Na gostovanju ansambla ljubljanske Opere u Zagrebu u svibnju 1954. nastupila je u operama Romeo i Julija švicarskog skladatelja Heinricha Sutermeistera (1910-1995) i Prešeren slovenskog skladatelja Danila Švare (1902-1981).
  
  Elza Karlovac umrla je u Ljubljani 22. lipnja 1961. godine. Bila je još jedna od onih hrvatskih umjetnica koje su svoja najbolja dostignuća ostvarile na pozornicama izvan Hrvatske.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri